ISJEČCI IZ ESEJA

I. dio knjige

MISTERIJ ZLA

„Bog je savršeno dobar“. „Bog je svemoguć“.
Dvije teze koje su temelj naše vjere. To će kao dogme prihvatiti, kako kršćanstvo, tako i islam, dvije najveće religije svijeta. No u tim tezama i ateizam nalazi svoje uporište, osporavajući ih drevnim paradoksom svemoći. Ta sofistička logika zaista plijeni pažnju i promovira sebe u glavni argument ateizma.
„Ako je Bog savršeno dobar i svemoguć, zašto dopušta zlo?“ „Ako je svemoguć i ne uništi ili bar ne spriječi zlo - onda nije dobar, a ako jest dobar i želi uništiti ili spriječiti zlo a ne može - onda nije svemoguć...

MOGU

Ne mogu je uzrok sve nesreće. Moraš je uzrok svih sukoba.

Postoji razlika između ne mogu i neću. Misliti ne mogu nastupa nakon dovoljno izvršenih neću iliti neizvršenih hoću. Prijelomna točka je kad čovjek stvarno počne misliti da ne može - kad zaboravi da može. Koji je uzrok tomu? Uzmimo primjer djeteta školske dobi koje gleda njemu zanimljivu seriju na televiziji. U jeku najnapetijeg dijela začuje glas roditelja :“Molim te dohvati mi čašu sa stola“. U njemu nastaje sukob između hoću (pristajem) i neću (ne pristajem u onom što se čini kao ovaj trenutak, ali da je neki drugi...).
Razlog hoću jasan je; dijete je zdravo, u fizičkoj, psihičkoj i duhovnoj moći da učini navedeno i kao takvo pristaje izvršiti volju roditelja.
Ali razlog neću? Neki neću je sigurno hoću nekome ili nečemu drugome. Neću donijeti čašu, ali hoću i dalje ležati i gledati tv. Ispada da je na vagi odluka učiniti za sebe ili učiniti za drugoga. Naravno, dijete u tom odnosu, bez intervencije, bira učiniti za sebe, jer s tom prirodom se čovjek rađa. Ta intervencija je odgoj. Ali, dali je to učiniti za sebe?...

EVOLUCIJA

Ne zgrožava me toliko odsustvo smisla, koliko istinski i bespoštedan prijezir prema svemu što smisla ima. I punina i praznina mogu se ticati smisla, no šupljna se tiče isključivo odsustva istog, a takvo se stanje naziva besmisao.
Dominira našim ambijentima, muzikom, filmom, serijama, svakodnevnim razgovorima, manifestira se u naoko nebitnim detaljima. Uvijek sam imao odbojnost prema prostorima s napadno jakim svjetlima žarulja, koje oduzimaju svaku mogućnost intime i koncentracije. Tako osvjetljen prostor, napadno bijele pločice i prazni zidovi svjedoci su besmisla, kao i bolesna niskost duha uočljiva u sklonosti patološki primitivnim melodijama i tekstovima, uobličenim na kvalitativno najniže zamislivoj razini i onih s puno mašte.
Odakle to? Odakle kronična bolest duha? Tolika niskost, sigurno nezamisliva našim precima, od prvih civilizacija u Mezopotamiji, preko stare Grčke, do renesanse, klasicizma, romantizma...70 tih godina prošlog stoljeća. Je li moguće da smo, unatoč neospornom tehnološkom razvitku, u suštini zakržljali duševno. Nažalost jest...

DEGRADACIJA

„Zamisli ovo, koja sreća. Tjedan dana prije isteka dvogodišnje garancije, ode mi matična ploča na mobitelu. A mobitel mi je super, zadovoljan sam s njim.“ Na to mi prijatelj kaže kako je radio u firmi koja je proizvodila takve dijelove za brandove. Kaže da su ih testirali na način da su simulirali godišnja doba te ih u vrlo kratkom roku izlagali promjenama da bi otprilike dobili informaciju o roku trajanja. S ciljem da ga, naravno, predvide i ograniče. A to je bilo puno prije ovakvog razvoja informatike. Današnja preciznost je gotovo u dan. Ako se proizvodi toliko modela u toliko kratkom vremenu i konstantno, mora biti pokvarljivo, inače je nemoguća akumulacija kapitala. Čak i ako ne bude tako (jer neki drže do sebe više) tu je trend kao vjerni vojnik koji čini da se stvar, iako upotrebljiva, ne tretira takvom, jer u socijalnom smislu ne donosi prednost. Kažem ja „Dobro, ali zašto ne postoji alternativa? Neka onda, npr. hard disk košta 10 puta više, ali neka ima garanciju od 10 puta više godina. I to ne da, u slučaju defekta, dobiješ novi (jer što mi to vrijedi ako izgubim podatke), već odštetu od recimo 10 000 dolara. Stavi takvu garanciju ako vjeruješ u svoj proizvod. Eto Rolls Royce kao primjer. Možemo biti sigurni da nam nakon dva mjeseca neće otkazati kuplung ili zupčasti remen.” Prijatelj kaže da prati situaciju i da Rolls Royce drži cijenu, ali jedva odolijeva napadima korejaca i japanaca. Dakle neminovna je propast takvog principa na tržištu i nemoguće je da kvaliteta parira kvantiteti.....

NORVEŠKA

Ponukan dojmovima koje mi je prenio jedan prijatelj nakon petodnevnog posjeta Norveškoj (znajući da će on, poznavajući mene, htjeti vidjeti i promatrati ono što bi mi bilo važno), napisao sam pismo drugom prijatelju, imajući namjeru za koju će se tek vidjeti dali može biti prepoznata i realizirana. Nakon toga sam shvatio da bih to htio, kad bi se moglo, poslati svima pa ga evo pokazujem.

„Molim te pročitaj i, kad uhvatiš vremena, uzmi za ozbiljno.

....naslanjajući se na sinoćnji razgovor, Domagojeve dojmove i tvoje iskustvo, jednostavno ne mogu spavati od razmišljanja. Pošto znam da se i ti boriš s idealizmom (da kažem slikovito), a gledao si to iz prvih redova, stvarno vjerujem da mi možeš pomoći da dođem do rješenja...

O UKUSIMA SE NE RASPRAVLJA

Jedina stvarno ugrožena manjina ostaju pamet, ukus, poštenje. Od čega je najugroženija kombinacija svih triju, koju bismo slobodno mogli nazvati prosvjećenost. A ta je manjina najtiša u potrazi vlastitih prava. Ili, kako kaže veliki mislilac: „Najlakše umiru oni čiji život najviše vrijedi“.
A ukus... o ukusima se ne raspravlja.
Da, autor izreke podrazumijevao je da svatko ima minimum znanja, kulture i digniteta da s lakoćom odijeli ukusno od neukusnog, u kontekstu čega nema potrebe za raspravom. Ali vjerojatno nije ni sanjao da će svojom mudrom konstrukcijom dati naizgled nepobitan argument onima bez ukusa ili pak minimuma znanja. Taj se aforizam zlouporabljuje do razine izlizanosti, a na način da se bezukus pravda njime. Tako postaje moguće ekspresno “argumentirati” svoj odabir (svoj odabir je opet samo načelno istina) tom konstatacijom.
Onaj koji konstatira (braneći bezukus) nije dostatno razvijen da donosi sud, a naravno da u neznanju naginje lošijem. Isto je sa svakim aspektom života, od pitanja prehrane do egzistencijalnih pitanja.
Onaj koji konstatira je žrtva, brojnost njemu sličnih daje mu snagu, postoji cijeli svemir detalja koji mu ostaje nedostupan. On slavi svoju zakržljalost.
Za ukus je ipak potrebna kombinacija znanja, vještine, iskustva itd., itd. Ukus se gradi i stječe, a beneficije stečenog znaju samo oni koji su odmakli u stjecanju istog. Drugima ostaje nepojmljivo i skriveno. Iliti (opet) nezabavno. Uostalom, da bi prepoznao vrlinu u nekome, moraš imati svoju.

I naposljetku, glazba. Vjerojatno kao niti jedna umjetnost, odraz stanja svijesti. Odraz duha.
I ponovo: “Kakva muzika, takva država.”
“S vremenom su se pojavile vođe koje su u muzici postupale nezakonito... kao da je lišena bilo kakvog mjerila ispravnosti i kao da je zadovoljstvo slušatelja najbolji kriterij, bilo da je taj slušatelj dobar ili loš čovjek... Oni su u narodu njegovali duh muzičkog bezakonja i drsko uvjerenje da sam može suditi o vrijednosti muzike”, navodi također genijalni filozof u Zakonima.
Narod treba odgajati. Znao je što i zašto to govori...

IZGUBLJENOM PRIJATELJU

Koliko god pretenciozno bilo, počet ću s doneklom definicijom vizije prijateljstva. "Napravit ću sve što se može, a ako se ne može, naći ću način." Ako nije bilo načina, upitna je snaga prijateljstva. A pogotovo ako načina nema učestalo.

Najveći protivnik, ne samo prethodno navedenog ideala odnosa između dvojice/dvoje ljudi, nego i svakog napretka jest izgovor. Opravdanje. Mislim da se kreativna moć ljudskog roda ni na kojem polju nije toliko iskazala kao na ovom. Beskonačan broj razloga zašto nešto nije, a trebalo je biti i zašto nešto jest, a nije trebalo. Ponekad mislim da je John Wallaceov znak upravo namijenjen ovom fenomenu. To mi otkriva ogromnu porebu u nama da budemo opravdani.

U očima drugih je najnezreliji oblik te potrebe, a ipak onaj na kojem se toliko dugo zadržavamo. Nazvao bih to mlakošću. Iako nije pohvalno, treba neprijetvornosti i odvažnosti za nekome reći neću, nisam htio, ne želim. Ta izravnost ipak znači nekoristoljubljivost, što je bolje. Ali, najviše dostignuće je svakako učiniti. Ispoštovati dogovor. Istrajati....

SINTEZA

Siguran sam da sam već pisao o ovome, ako ne doslovno, onda s mišlju na ovu problematiku koja je svjesni ili nesvjesni epicentar mojih analiza i duševnih previranja. Danas međutim iz nove perspektive, što barem načelno ne podrazumijeva ludilo, koje bi bilo sagledavanje uvijek istog iz uvijek iste perspektive.

Pomirio sam se s time da živimo u postratnom razdoblju materijalno devastirane države, u miljeu kriminala, nepravde, otuđenosti, porobljenosti, primitivizma i da ne nabrajam dalje općepoznate činjenice. Shvaćam da u takvoj situaciji izgubljenog identiteta isti nasilno želi biti stvoren u prividu autohtonosti (što će biti podloga nazadnom nacionalizmu) ili pak prividu kozmopolitanstva (što će biti podloga usiljenom liberalizmu i devalvaciji tradicionalnih vrijednosti).
Dakle, točno onaj izbor koji mi imamo. Što god od toga izabrali, potpuno je svejedno jer jednostavno ne valja. Ako bi postojale dvije ideologije načelno oportune, od kojih bi jedna bila konzervativna - pronacionalna, a druga socijalno liberalna - proglobalistička i obje bi bile zdrave u suštini te zastupane od ljudi s integritetom, vizijom i znanjem, mi ne bismo mogli pogriješiti u odabiru. Što god bismo izabrali, bilo bi dobro.
Kada pak postoji privid jednog i drugog, a niti jedno niti drugo nema suštine, integriteta, a najmanje vizije i znanja opet, paradoksalno, ne možemo pogriješiti u odabiru, jer niti jedno niti drugo neće voditi u dobro....

VELIKA SUBOTA (ili o magarcu)

Nisam kasnio na misu, čak sam došao pola sata ranije, ali svečanost i važnost dana učinila je da stojim. Zaista sam mislio da neću uspjeti sudjelovati s pažnjom, jer sam bio svjestan vanrednog vremenskog trajanja – i već tu su počela moja unutarnja previranja. Međutim, odlučio sam da hoću i zatražio snagu da podnesem situaciju u kojoj sam se našao.
Nije prošlo dugo, kad me čovjek s lijeve strane pozvao da sjednem na klupu pored njega, zamolivši ostale na toj istoj klupi da se stisnu. Sve u meni prihvatilo bi poziv, ali primijetivši ženu iza sebe nisam mogao ne ponuditi joj prvenstvo. Ona je naposljetku sjela, a ja ostao stajati, bez dvojbi o svojoj odluci. No, sve je još težim učinila činjenica da ona nije niti rekla hvala, niti kimnula glavom, ništa. Koliko god bio svjestan da je oholost uzrok mog osjećaja povrijeđenosti, nije ta svjesnost pomogla da se ne moram boriti s mislima. Barem ne odmah.
Nakon dosta vremena osjećao sam takve bolove u donjem dijelu kralježnice, da sam ozbiljno razmišljao da odem, i diskretno pogledavao iza sebe planiravši kako to što neprimjetnije učiniti. Između mene i svih koji sjede, u mojoj se glavi rađala barijera...

SLOBODA

Što bi stvarno radio čovjek koji ništa ne mora? Iliti koji je saznao da ništa ne mora?

I to do posljednje instance vlastitog bića, ne mislim samo da je oslobođen radne ili bilo kakve druge obveze, već i svakog osjećaja da nešto mora, da se nešto mora, da bi nešto trebalo jer bi bilo u redu. Oslobođen svakog osjećaja socijalnog, moralnog, emocionalnog te svakog vanjskog i unutarnjeg pritiska?

Što bi radio? Pod moranjem shvaćam i svjesno ili nesvjesno uzimanje uloge kojom glumeći je, pridajemo smisao vlastitom životu, za kojeg bi bez te uloge imali osjećaj besmisla. Mogu to biti i plemenite uloge pomaganja nesretnijima od sebe, bolesnicima, itd. U kontekstu uloge ispada da radimo što želimo, ali samo ispada, jer gledajući suštinu naša preuzeta uloga to želi, a mi ulogu glumimo jer moramo...

OPROSTI IM

"Oprosti im, ne znaju što čine." Niti jedan koncept Nauka nije u meni izazvao toliko otpora niti je toliko misteriozan kao ovaj. Zaista je teško shvatljiv, a još teže prihvatljiv.
Iz navedenog se zaključuje da onaj tko čini loše, ne bi to mogao činiti niti u kojem slučaju osim ako je u potpunom neznanju o karakteru onoga što čini. Dakle, nema namjere. Znanje nas, po tome, spašava od zla, a neznanje pak amnestira.
Očito je da u tom, kao i svakom drugom nalaženju znanja (tj. saznavanju), inteligencija ima golemu ako ne i presudnu važnost. Iz toga zaključujemo da su samo neki (obdareni njome) sposobni saznavati i činiti ispravno, dok ovi drugi nemaju taj potencijal (pa su time ili amnestirani ili pak, što bi bilo još žalosnije, bez šanse da čine ispravno ili se spase). Dakle, sve je predodređeno, predestinirano. No na tom se zaključku ne mogu i ne želim zadržati....

PREOSTALI

Je li bolji argument protiv dijagnoze kako ništa ne valja (misleći pri tome na princip funkcioniranja, više nego na kvantitetu), okarakterizirati dijagnostičara mrziteljem ili mu naoko blagonaklono savjetovati kako ne bi trebao biti negativan?

Mislim, kakav bi položaj na Titaniku imao onaj koji bi od početka plovidbe pokušavao ukazati da smjer nije dobar, da je delegirana kriva posada, da kapetan nema kapaciteta da upravlja ribarskom barkom, a kamoli brodom s 2500 putnika? Sigurno ne baš poželjan.

No mijenja li tu činjenicu i neizbježan kraj ušutkavanje, stigmatizacija, ignoriranje pa u krajnjem slučaju i eliminiranje na ovaj ili onaj način? Glavni cilj kapetana i posade nije uspješno preploviti Atlantik i stići na željenu destinaciju (za što su putnici platili kartu), već opstati na poziciji na kojoj jesu, te uložiti zajedničke napore da kamufliraju neznanje i svoju bolesnu ambiciju.....