OPROSTI IM                                            

"Oprosti im, ne znaju što čine." Niti jedan koncept Nauka nije u meni izazvao toliko otpora  niti je toliko misteriozan kao ovaj. Zaista je teško shvatljiv, a još teže prihvatljiv.
Iz navedenog se zaključuje da onaj tko čini loše, ne bi to mogao činiti niti u kojem slučaju osim ako je u potpunom neznanju o karakteru onoga što čini. Dakle, nema namjere. Znanje nas, po tome, spašava od zla, a neznanje pak amnestira.
Očito je da u tom, kao i svakom drugom nalaženju znanja (tj. saznavanju),  inteligencija ima golemu ako ne i presudnu važnost. Iz toga zaključujemo da su samo neki (obdareni njome) sposobni saznavati i činiti ispravno, dok ovi drugi nemaju taj potencijal (pa su time ili amnestirani ili pak, što bi bilo još žalosnije, bez šanse da čine ispravno ili se spase). Dakle, sve je predodređeno, predestinirano. No na tom se zaključku ne mogu i ne želim zadržati.
Očigledno je da ono što mi podrazumijevamo pod pojmom inteligencija (pod time mislim i na racionalnu i emocionalnu i duhovnu) niti išta mjerljivo na taj način, nije konačan odgovor zašto netko čini loše. I to znanje i neznanje koje Krist spominje s Križa, nije ono što moderan svijet (količina skupljenih informacija) smatra pod tim pojmovima.


Suprotnost svjetlosti nije mrak, kao što suprotnost dobrom nije zlo, već su mrak i zlo odsustvo istog. Dobro (Bog), ne može niti ima suprotnosti.
Pošto je jedno stanje stanje odsustva, očigledno je da je drugo stanje stanje prisustva. Biti u neznanju jest stanje odsustva znanja, dok je biti u znanju stanje prisustva istog.
Mi činimo loše u odsustvu dobra.
S druge strane, u prisustvu dobra činimo dobro. Nameće se pitanje dali mi činimo dobro u prisustvu ili Prisustvo čini dobro? Jedno je sigurno - prisustvo jest Dobro u svakom slučaju. Ime prisustva jest Ja jesam i u tom prisustvu svatko jest. Svi baštinimo Ja jesam i svi baštinimo Ja. To je tajna jedinstva. Jedinstvo se u neznanju miješa s jednoumljem. U jednoumlju zbroj malih ja, pred autoritetom većeg malog ja, postaje mi. U jedinstvu svi postaju Ja, zadržavajući sebe, svijest o sebi i svom postojanju.
Pošto Bog jest sveprisutan, kako mi možemo biti ili ne biti u prisustvu Sveprisutnog?
Nema točke u kojoj se možemo naći ili sakriti, a da On ne bi bio tamo, inače ne bi bio sveprisuatn. Ovdje, u ovom kontekstu, počinje pitanje o slobodi volje.


Na američkom sveučilištu Harvard vršeno je istraživanje kojim je otkriveno da naše iskustvo boli uvelike ovisi o kontekstu u kojem vjerujemo/mislimo da se događa.
U istraživanju je sudjelovalo 48 sudionika, kojima je dodijeljen partner. Partner je sudioniku mogao uputiti zvuk u vidu tona ili blagi električni šok.
Sudionici prve skupine (namjerne) primali bi šok kada bi se partner odlučio za to, a sudionici nenamjerne skupine primali bi šok kada bi partner izabrao opciju tona.
Dakle primali bi šok jedino kada partner to ne bi namjeravao. Sudionici su putem ekrana bili obaviješteni  na što se partner odlučio prije nego bi uslijedio šok te isto tako i da će šok uslijediti kako bi se isključio faktor iznenađenja onih u nenamjernoj skupini.
Unatoč identičnoj voltaži, pripadnici namjerne skupini ocijenili su bol značajno intenzivnijom. Nadalje, oni iz nenamjerne skupine postepeno su se navikavali na bol te tako imali osjećaj da se smanjuje, dok su oni iz namjerne skupine cijelo vrijeme osjećali isti i puni intenzitet boli.
Poznato je, kako istraživači ističu, da naše mentalno stanje mijenja vlastito iskustvo boli, ali ova otkrića sugeriraju da o našem doživljaju iste ovisi percepcija mentalnog stanja drugih.
Isti fizički podražaj osjeća se na sasvim različit način ovisno o percepciji.
Tu treba uračunati i faktor očekivanja bola, koji je zasigurno veći u slučaju da mislimo da nam se bol nanosi namjerno. Jer ako je s namjerom, može biti unedogled, dok u kontekstu slučajnosti može biti samo jednom, dvaput. To očekivanje negativnog je možda i teža senzacija nego samo iskustvo.
Ukratko rečeno, ako nanešenu bol - fizičku ili duševnu (u vidu nepravde, laži, omalovažavanja, itd., itd.) procijenimo namjerno nanešenom, naša patnja je veća.
Namjerno kažem patnja, jer postoji razlika između boli i patnje. Bol je kratkotrajna i traje koliko traje podražaj, a patnja je mučenje sebe pitanjima i opetovano projiciranje i analiziranje u vlastitom svijetu misli. Patnja je mučenje sebe.
Međutim “oprosti im, neznaju što čine” nije psihološki trik da se lakše podnese, uvjeravajući sebe da nije namjerno, nego Istina koju treba živjeti.


U remek djelu Andreja Tarkovskog "Andrej Rubljev", u sceni razgovora Teofana Grka i Andreja, između ostalog postavlja se pitanje može li Bog oprostiti neznanje. I tu počinje moje dugo traženo shvaćanje ove misterije.
Isus Krist Sin Božji, viseći izmrcvaren na križu otkupljuje grijehe svijeta. Svemoćan, jedno s Bogom Stvoriteljem, Alfom i Omegom. I nemoćan u očima onih koji ga gledaju. Svemoć koja trpi do kraja, ne koristi ništa od te svemoći da spasi i zaštiti sebe. Mi, tako slabi i slijepi, ne možemo nego zaključiti da to sigurno nije Bog kad je tako nemoćan. Bog je silan i napravio bi ono što hoće i kako mu odgovara, jer tko mu može reći što smije, a što ne, kad je svemoćan. I ne može snositi posljedice jer nema kome odgovarati. Zbog koga bi i zašto tu visio kao zadnji jad? Zašto bi to odabrao?
To gledanje pokazuje tko smo i što bismo mi radili s moći (a gledajući svijet nije teško zaključiti da je tako).
Međutim to je savršena ljubav, koja je priroda Boga, uvijek i stalno.


“Oprosti im, ne znaju što čine” znači da ipak ima razloga za oprost, jer da nema ne bi bilo toga vapaja. Ako ima razloga za oprost, ima i grijeha. Neznanje možda amnestira, ali čime ćemo i kako opravdati neznanje. Jednom rječju – oprosti im ŠTO ne znaju što čine. Trebali bi znati. Najteže je možda povjerovati da farizeji ne znaju što čine, jer sve se odvija prema njihovom planu. Oni čuvaju svoje položaje, boje se za poziciju vlasti i huškaju i obmanjuju narod ne bi li sačuvali sebe. Međutim teško je povjerovati da ne znaju što čine, pogotovo što su učeni ljudi s mnoštvom znanja. Jest, ali bez onog najpriprostijeg na koje Krist poziva. Bez onog majušnog (a najvećeg), onog koje se otkriva samo srcem i u srcu. Zbog tog neznanja i ono znanje koje imaju biva im samo na štetu i odgovornost im biva još veća. Međutim niti oni ne znaju.
Znali bi da su ono na što ih pozivaš. Znali bi i ne bi bilo grešnog čina. Čin jest zbog neznanja, ali neznanje je zbog grijeha.
Ili kako kaže fantastično – Krist ide toliko ravno i raširenih ruku prema čovjeku, da ga ne možemo zaobići osim svjesno (namjerno). Tako čovjek uspijeva ostati u neznanju.
Neznanje treba da bi nesmetano mogao uživati u sebi, u svojoj prolaznoj tjelesnosti.
To je još jedna iluzija gospodara obmane. No koliko je slatko, toliko je gorak lijek.


Božja ljubav ne kažnjava. Nema osvete u savršenoj ljubavi. Svi su pozvani.
Bog kaže “Uđi slobodno, Ja sam ti oprostio”.  No ja neću moći ukaljan ući kad dođem na svadbu i navirim se i vidim uzvanike savršeno spremljene i čiste. Iako će mladoženjin poziv stajati, neću moći od srama.
Priprema za svadbu je sada. I susret je sada. Oprost je vrhonaravni čin ljubavi. Mi nismo sposobni za to, ali jest Bog. Mi smo pozvani na jedinstvo s Njim.
On je došao i uzeo grijehe. I kao što je moj prijatelj rekao, neće mene arhitekta, nego moje grijehe. Grijesi trebaju priznanje, priznanje donosi to znanje koje nam ne da da činimo grijeh. Predaja grijeha, slabosti i mana je predanje. Predaja grijeha, slabosti i mana i snage i srca nogu i ruku i gluposti i pameti je smisao života.
To hoće naša duša i nema joj mira ni smisla bez Njega. `17